Nagrada Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade za najbolju knjigu objavljenu 2020. godine pripala je Branku Vukoviću (1980, Bar) za njegovu prvu zbirku stihova za djecu - „Rajičnjak (Knjižetak za poletarce – juniore)”. Knjigu su objavili „Obodsko slovo” i „Štampar Makarije”. Kako stoji u recenziji Dragice Užareve, „Rajski vrt djetinjstva”, Vuković je svojom prvom knjigom pronašao pravo izvorište poezije za djecu, iznova pronašavši dijete u sebi. Kako dodaje, Vuković je uspio da prestane da se trudi da se spusti na nivo djeteta, već je sebe uzdigao do veličanstvenog dječjeg svijeta. Zato su i nastale „divne pjesme za djecu, kakve srećemo i u knjizi ’Rajičnjak’ ”. Šta je taj „rajičnjak”, iz naslova zbirke koja je pred nama, pita Užareva.
– Naš pjesnik je stvorio novu riječ, kako bi njome najljepše dane djetinjstva uporedio s rajskim ružičnjakom. Nije bez razloga baš ružičnjak, a ne tek nekakva bašta (sljezova, kao kod Branka Ćopića ili kakva drugačija). Ruža jeste simbol ljepote, ali uz ružu uvijek ide i trnje. Naseljeni su dječji cvjetni rajevi i ponekim trnom odrastanja, na šta Vuković ne propušta da skrene pažnju. On se najmlađoj čitalačkoj publici obraća biranim jezikom, koji se kreće od neologizama do arhaizama, od rječnika savremenih tehnologija do narodnog govora, karakterističnog za minula vremena, objedinjujući na jezičkom planu sve ono s čim se djeca u svakodnevnom životu mogu susresti – piše između ostalog Užareva.
• Otkud u zrelom dobu interesovanje i potreba da pišete za djecu, i to nakon studija istorije?
– Zrelo doba je period kada smo više skloniji introspekciji, analiziramo svoje stavove, preispitujemo prioritete i tragamo za nekim novim stvaralačkim porivima. Kada imamo malu djecu, kao što je to kod mene slučaj, čini mi se da je to i izraženije. S druge strane, rekao bih da je otac taj koji djetetu dočarava svijet izvan povezanosti s majkom u svojoj punoći, i daje djetetu podsticaj da se upusti u njegovo istraživanje. Ja sam svojoj djeci kroz formu stiha objašnjavao život, pružao smjernice, djeca su to prihvatala na sebi svojstven način i odazivala se. Spajajući ta dva pristupa, nastajala je poezija „Rajičnjaka”.
• Zbirku ste naslovili „Rajičnjak”, i podijelili na više cjelina – molim Vas da pojasnite zašto?
– Zbirka je podijeljena u dva poglavlja. U prvoj cjelini pod nazivom „Radost života” stihovi se svojom dužinom zaustavljaju već kod osmerca, rjeđe deveterca, stoga se stiče utisak da se „vesele i poskakuju svojim ritmom”, jer se pokušava dočarati upravo ta radost dječjeg doživljaja svijeta koji ih okružuje. Druga cjelina „Ko je kome rod” ima pravilniju rimu, i pažnja je usmjerena na susret djeteta sa „značajnim Drugim”, sa pojavama, obrascima ponašanja, na koje djeca takođe reaguju, izgrađuju svoj odnos, zauzimaju stav.
„Rajičnjak” kao „rajski ružičnjak” je nelogizam koji spaja ove dvije cjeline. Rajski vrt je prostor djetinjstva koji vrhuni dječjom radošću koja nadkriljuje sve patnje i boli, karakteristične za svijet odraslih, doduše, i sa ponekim „trnom odrastanja”.
• Zanimljivo je da je početna pjesma Vaše knjige naslovljena „Virus života”, a potom slijedi „Radost života”. Ovo pitam jer me interesuje kako Vi doživljavate ovo pandemijsko stanje. Smatrate li i da smo kao društvo ponudili djeci dovoljno sadržaja da se tokom ove pandemije rasterete od potmulog straha koji se nadvio i nad njihove glavice?
– Dok svako malo čitamo o posljedicama epidemije korona virusa na zdravlje, ekonomiju, turizam, rijetko se može pročitati koliko je ova epidemija uticala na djecu, koja su preko noći ostala bez djetinjstva i počela živjeti u sasvim nekim drugim uslovima života. I danas se mnogi sjećaju zatvorenih škola, ograđenih šetališta, igrališta na kojima je bilo zabranjeno igrati se. Nakon gotovo više od šest mjeseci od početka pandemije, ni danas situacija nije mnogo bolja. To će sigurno ostaviti traga, jer su tek djeca socijalna bića i imaju potrebu družiti se i zabavljati. Zato i „Rajičnjak” prvom pjesmom „Virus života”, pa potom i drugom „Radost života” kao i narednim, prkosi i poručuje: ne predajemo se, imamo pravo na život, igru, radost, na sve ono što nas čini slobodnim ljudskim bićima.
• Ne libite se da u pjesmama podjednako obrađujete teme naše tradicije, religije, jednako kao one svakodnevne, savremene. Zašto ste se opredijelili za taj pristup?
– Pominjali smo istoriju na početku, želim istaći da istorija nije samo skup događaja, datuma i znamenitih ličnosti, ono što bi odgovaralo odrednici: istorija politike. Još od vremena Jakoba Burharta postavljen je koncept kulturne istorije, koja proučava i tumači ljudsko društvo označavajući različite karakteristične načine života, kulturne obrasce, posmatrajući ga po dubini, kombinujući pristupe antropologije i istorije.
Kao istoričar kulture, i u svom književnom stvaranju nisam mogao imati drugačiji pristup, ispostavljajući svijet djeteta kao svoj istraživački fokus u sadašnjosti. Stoga, trudio sam se da kako na jezičkom, tako i na tematskom planu objedinim sve ono sa čime se djeca u svakodnevnom životu mogu susresti, što ste vi u svom pitanju naveli, dodir sa tradicijom, ali i sa savremenošću.
• Mnogi danas govore da savremeni klinci sve manje čitaju, da su sve više preokupirani tehnologijom. Mogu li oni biti „krivci” za to, ili odgovorne za to stanje treba ipak potražiti negdje drugo?
– Ako se držimo onog jevanđelskog principa: „Sve nam je dostupno, ali nam nije sve na korist” što je i te kako aktuelno u današnje vrijeme, čini mi se da najviše izostaje od strane roditelja postavljanje jasnih pravila vezanih za sadržaj koji dijete gleda putem ekrana, što je puno važnije od ukupnog provedenog vremena.
U vezi sa tim, važno da roditelji posvete pažnju kvalitetu vremena provedenog s djecom, a ne isključivo vremenu kojeg provode zajedno. Ako zajedničko vrijeme nije kvalitetno ispunjeno, ako dijete ne osjeti da mu je roditelj zaista posvećen i da je fokusiran za njega, zainteresovan za njega i njegove aktivnosti, neće imati koristi od takvog odnosa. Pa zašto da ne, za početak, i čitati zajedno sa djetetom.
• Ovo je Vaša prva knjiga za djecu, i već je nagrađena. Koliko je to obavezujuće za Vas kao dječjeg pjesnika? Nije li titula „dječji pjesnik” možda i najljepša u književnosti?
– Čast je dobiti tako značajnu nagradu, koja obavezuje, prije svega, i postavlja određene zahtjeve u pogledu kvaliteta u budućem radu. Jednako tome, zanimljivo je ispratiti čudesno putovanje knjige, koja se udomila u srcima mnogih čitalaca, kako malih tako i velikih, što predstavlja ključnu satisfakciju za svakog autora, pa i za mene, hajde da to i prihvatim „dječjeg pjesnika”.
• Na čemu trenutno radite?
– Uz poneki napisani aforizam i/li satiričnu priču, trenuto zaista uživam u razmjeni utisaka, emocija sa čitaocima koji su pročitali moju knjigu. Takođe, trudim se da „Rajičnjak” dođe u ruke i onih koji će mu pristupiti više kritički, što će sigurno usmjeriti moje dalje književno stvaranje u pravom i željenom smjeru.
Ž. JANjUŠEVIĆ

---

Mali bibliotekar, sada pjesnik
• Što ste Vi kao dijete čitali? Koliko su te pjesme, priče, romani, uticali na Vaše kasnije književne ukuse?
– Pored knjiga koje su se u našoj porodici nasljeđivale, a za koje je važilo pravilo da se jednostavno moraju pročitati, kao i obavezne lektire, moram da istaknem činjenicu da sam još u nižim razredima bio uposlen kao pomoćni školski bibliotekar. Dok su druga djeca koristila odmore čekajući u redu za užinu ili na igralištu, ja sam pomagao svom učitelju oko vođenja evidencije i izdavanja na korišćenje knjiga đacima. Provodeći vrijeme među policama koje su se šarenile naslovima, kao u nekoj velikoj prodavnici uzimao sam knjige najprije na listanje, a onda i za čitanje, koje bi mi se svidjele. Čitao sam djela Branka Ćopića, Karl Maja, Duška Radovića, Moše Odalovića, Ljubivoja Ršumovića itd. Pomenuću vrlo bogatu periodiku, koju je škola takođe dobijala, i sada kada o tome razmišljam moram zaključiti da se pisanju i čitanju poklanjala mnogo veća pažnja. Sve je to naravno uticalo da se kod mene razvije ljubav prema pisanoj riječi, prije svega, a kako sam rastao, sasvim razumljivo, ukusi su se mijenjali.


Ukratko o piscu
Branko Vuković, rođen je 1980. godine u Baru. Završio je Gimnaziju „Niko Rolović” u svom rodnom gradu. Diplomirao je na katedri za istoriju na Filozofskom fakultetu u Nišu, a magistrirao na Istorijskom institutu na smjeru: istorija kulture i istorijska antropologija.
Zaposlen je u Ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju lica sa invaliditetom „Pamark” iz Podgorice. „Rajičnjak” je prva njegova knjiga za djecu.


Važnost ilustracije u knjigama za djecu
• Knjiga je bogata ilustracijama. Da li ste Vi na tome insistirali, i koliko je po Vama, ilustracija u knjizi bitna za dijete?
– Za razliku od slikovnica, u ilustrovanim knjigama se uz tekstualni dio nalaze i ilustracije koje oplemenjuju, vizuelno opisuju i predstavljaju napisano. Za ilustrovanje „Rajičnjaka” bio je zadužen student Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju Marko Petričević. Crteži nijesu urađeni iz jedne linije, iako ima i takvih momenata, već su sa mjerom slobodni, tako da i linija ima nekoliko intenziteta, što pomalo podsjeća na crtanje na običnom papiru, što je blisko djeci. Ilustrator je uspio da dočara atmosferu pjesama u punom smislu, i da stvori, u harmoniji sa stihovima, zanimljiv svijet imaginacije i kreacije u kom vrijedi boraviti, i u kom se može provesti lijepo i naučiti nešto novo.